Pape o žalu sa Mundijala: Trebao sam ga staviti od prve minute, a on je šutio i nije rekao ni riječ

Uoči velikog iščekivanja Svjetskog prvenstva na kojem će Bosna i Hercegovina po drugi put u historiji nastupiti, teško je izbjeći ime koje se prirodno nameće kao simbol najvećih reprezentativnih uspjeha – Safet Sušić.

Ako iko zna kako je voditi Zmajeve na Mundijalu i kako izgleda taj jedinstveni pritisak i ponos, onda je to čovjek koji je kao selektor ispisao najvažnije stranice naše reprezentativne historije i ostao upamćen do dolaska Sergeja Barbareza kao jedini koji je Bosnu i Hercegovinu odveo na veliko takmičenje.

Danas je Sušić u trenerskoj mirovini, posvećen porodici, djeci i unucima, ali fudbal nikada nije u potpunosti napustio njegov život. Povremeno se pojavi na stadionima, a posebno mu je drag povratak na Park prinčeva, gdje je njegovo ime i dalje upisano zlatnim slovima u historiju PSG-a. Tako je bilo i prije nekoliko dana na utakmici protiv Lyona, na kojoj je, igrom slučaja, prisutna bila i ekipa Reprezentacija.ba portala.

„Zadovoljstvo je svaki put doći na Park prinčeva. Dolazim na sve utakmice Lige šampiona, a sada sam bio i protiv Lyona. Sjetili su se nas koji smo osvojili tu prvu titulu 1986. godine. Bilo je lijepo ponovo sresti bivše saigrače. Nemam baš priliku često s obzirom da njih tek dvojica možda žive u Parizu“, priča Sušić za Reprezentacija.ba portal.

Dok govori o životu van fudbala i unucima, sa smiješkom priznaje da nije siguran da će neko od njih krenuti njegovim stopama.

„Najstariji unuk će ubrzo napuniti devet godina. On već navija za PSG, gleda utakmice i zna da mu je dedo nekada tu igrao (smijeh). Ali ne vjerujem baš da će krenuti mojim stopama. U velikom gradu kao što je Pariz to je teško zbog manjka vremena. Ponekad mislim da u Francuskoj moraš živjeti blizu centra ili stadiona da bi uopšte mogao redovno trenirati. A talent je jedno, bez treninga i utakmica sve to gubi sjaj.“

Posljednjih godina imao je nekoliko trenerskih ponuda. Neke je odbio, zbog nekih se i danas, kako kaže, zapita da li je trebao drugačije odlučiti. Ipak, sada uživa u mirnijem životu.

Razgovor se potom vraća na reprezentaciju Bosne i Hercegovine, koja ide na Mundijal i nalazi se u grupi sa Kiprom, Kanadom i Švicarskom.

„Malo ko nam je davao šanse prije baraža, pogotovo zbog protivnika koje smo imali, ali na kraju smo napravili iznenađenje i zasluženo se plasirali. U finalu protiv Italije ključni momenat je bilo isključenje Bastonija. Crveni karton je dio igre, niko ga nije prisilio da to uradi. Imali smo sreće u tim trenucima, ali niko ne može reći da nije zasluženo.“

Govoreći o dolasku Barbareza na klupu reprezentacije, Sušić ističe da selektorski posao uvijek nosi posebnu težinu, bez obzira na iskustvo.

„Biti trener je jedno, a biti selektor drugo. Ima primjera igrača koji su iz kopački ušli u trenerske cipele i dobro se snašli. Nije bilo lako ni naći sve te igrače, ali ima ih stvarno dobrih. Posebno su me dojmili Alajbegović i Bajraktarević, ali ne treba praviti pritisak na njih. Mladi su, još ne posve dokazani, ali mogu biti oslonac ove reprezentacije u narednih desetak godina. Siguran sam da ne moramo strahovati za budućnost.“

O Edinu Džeki govori s posebnim poštovanjem naglašavajući njegovu dugovječnost i kvalitet.

„Ako je Cristiano Ronaldo još aktivan, zašto ne bi mogao i Džeko? Da li će nastaviti igrati i nakon Svjetskog prvenstva, to je na njemu. Imao je sreću da kroz karijeru nije imao ozbiljnih povreda i uvijek je donosio prave odluke kada su klubovi u pitanju. Jedino možda to sa Fiorentinom… Ali gdje god je igrao – zabijao je golove. I dalje je ključni igrač reprezentacije i svi ga poštuju.“

Najveći ponos trenerske karijere, pogađate, ostaje Mundijal i utakmica protiv Argentine.

„Nije prošlo toliko vremena da se toga ne sjećam. Posebno kako smo nesretno primili gol na početku. Svi su očekivali katastrofu zbog Messija, Di Marije…, ali mi smo odigrali sasvim korektno. I u toj drugoj utakmici, da je postojao VAR, ne bismo izgubili od Nigerije i onda bi sve bilo drugačije. Šta bi bilo kad bi bilo… Na kraju smo pobijedili Iran koji je imao veoma dobar tim. Problem kod nas je što ljude brzo dignu u nebo, a čim se izgubi – niko gori.“

Ostala je i poznata scena, odnosno zagrljaj, sa Lionelom Messijem nakon utakmice.

„Prolazili smo jedan kraj drugog, čestitao sam mu kao i svakom protivniku koji zasluženo pobijedi. Bila je to spontana scena, ali lijepa uspomena.“

Na kraju vraća se i na odluke iz svoje trenerske karijere. Za čim žali kada je Mundijal u pitanju, pitamo ga…

„Ne bih puno mijenjao. Možda ostaje žal za drugom ključnom utakmicom, što od prve minute nisam stavio Ibiševića nakon svega što je dao reprezentaciji u svakom smislu. Prihvatio je klupu bez ijedne riječi, izuzetan je dečko… To je jedina stvar zbog koje možda žalim. Odlučio sam se na kraju za sastav koji je igrao pripremne utakmice uoči Mundijala, bilo je to, čini mi se, u formaciji 4-5-1. Tada smo dobili Meksiko i Obalu Slonovače“, zaključio je Sušić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.