Od Željinog junaka do neočekivanog kraja: Doktori su rekli da je kraj, sa 29 godina krećem kao trener

Prije deset godina osvojio je srca navijača Željezničara pogotkom koji se i danas s ponosom spominje – onim protiv Ferencvaroša usred Budimpešte. Imao je tada samo 19 godina i pred njim je bila cijela karijera. Danas, sa svega 29, Dženis Beganović zatvara igračko poglavlje – iznenada i prerano, prisiljen da zbog zdravstvenih razloga kaže zbogom profesionalnom fudbalu.

Posljednje stranice igračke karijere pisao je hiljadama kilometara daleko od domovine – u dresu tadžikistanskog Istiklola. Osvojio je trofeje, stekao prijatelje, a navijači su ga prihvatili kao jednog od svojih. I upravo tamo, gdje je ponovo igrao s osmijehom, na rutinskom pregledu ljekari su otkrili ožiljak na srčanom mišiću. Isprva je mislio da je greška. Obišao je nekoliko klinika u nadi da će neko reći drugačije – ali nije bilo nade. Svo si govorili isto.

– Imao sam važeći ugovor i planirao sam ostati još neko vrijeme. Na rutinskom ljekarskom pregledu su mi otkrili ožiljak na srčanom mišiću. Rekli su da više ne smijem igrati. Isprva sam mislio da je greška. Obišao sam još četiri-pet klinika, ali svugdje su mi rekli isto. Tada shvatiš da je gotovo. Preko noći ti se život okrene – govori za Reprezentacija.ba portal.

Povratak kući bio je neizbježan. Spakovao je kofere i vratio se u Bosnu i Hercegovinu. Ipak, nije dugo lutao – fudbalu nije okrenuo leđa. Gotovo instinktivno, iz kopački je uskočio u trenersko odijelo. Danas je prvi pomoćnik Adinu Mulaosmanoviću u visočkoj Bosni.

– Ideja da postanem trener postojala je od ranije. Htio sam se razvijati u tom smjeru, učiti, napredovati… Adin Mulaosmanović, s kojim sam sarađivao u Želji, čim je čuo za moju situaciju, pozvao me da mu se pridružim. Sjeli smo, razgovarali i brzo se dogovorili. Tu priliku sam objeručke prihvatio – kaže Dženis.

U Tadžikistan je prvi put otišao s velikom dozom neizvjesnosti. Priznaje da nije znao gotovo ništa – ni o zemlji, ni o fudbalu tamo.

– Imao sam mnogo predrasuda. Ipak, ponuda je bila jako dobra, finansijski primamljiva i znao sam da je moram prihvatiti. Najviše zbog sebe, zbog porodice… Bio sam oduševljen kada sam stigao. Klub je vrhunski organizovan, ima više od 30 trofeja u historiji, uslovi odlični, a ljudi nevjerovatno gostoljubivi. Grad u kojem sam živio ima više od milion stanovnika, a klima je sjajna – sunce sija skoro osam mjeseci godišnje – prisjeća se s osmijehom.

Epizoda u Tadžikistanu donijela mu je i iskustvo koje rijetki dožive – igrati protiv jednog od najvećih u historiji fudbala. U okviru azijske Lige prvaka, njegov Istiklol odmjerio je snage s Al-Nassrom, predvođenim Cristianom Ronaldom.

– U žrijebu smo svi priželjkivali neko veliko ime, a kada smo vidjeli da ćemo igrati protiv Al-Nassra – pa još i Ronalda – bili smo presretni. To je prilika koja se dobija jednom u životu. U toj utakmici smo čak vodili na poluvremenu. Podcijenili su nas. Sjećam se i jedne fotografije gdje se Ronaldo smije onome što mu govorim. Bunio se kako krademo vrijeme, a ja sam tvrdio da to nije tačno. Bilo je simpatično – prepričava uz smijeh.

Kroz karijeru je sarađivao s brojnim poznatim trenerima – Mulalićem, Adžemom, Žižovićem, Sprečom, Bukalom, Osimom, Berjanom…

– Svaki od njih mi je dao nešto. Upijao sam sve i vjerujem da će mi to u trenerskoj karijeri jako pomoći. A igrati za Želju… to je bio san. Obući taj dres je posebna čast. Gol protiv Ferencvaroša je trenutak koji me prati i na koji sam najponosniji, ali derbiji – to je nešto posebno. Sretan sam što sam sve to osjetio.

Za kraj, pitali smo ga šta bi danas, kao trener, rekao mladim igračima u svlačionici. Šta je ključ da uspiju?

– Rad, trud i pošten odnos. Bez toga ne ide. Treba imati strpljenja i proći kroz sve izazove koji se pojave – sve su to ispiti koje fudbal stavlja pred tebe. I još nešto: tražite klubove gdje ćete igrati, ne samo trenirati. Utakmice su ono što gradi igrača – poručio je Beganović.

(Reprezentacija.ba)