Vahid Halilhodžić: Želio sam biti selektor BiH pod jednim uslovom, Velež je morao biti prvak Jugoslavije

Proslavljeni bh. trener Vahid Halilhodžić gostovao je u podcastu “Dupli pas” sa Emirom Delićem , koji realizuju portal Sportske.ba i Balkast, gdje je otvoreno govorio o brojnim temama iz bogate trenerske karijere, reprezentaciji BiH, stanju u fudbalu, ali i ličnim iskustvima sa svjetskih klupa.

“Trenerski posao je vrlo težak posao. Iako je dobro nagrađen, takav medijski pritisak je takav da treneri sve više ne mogu da podnesu. Meni je takav pritisak godio, tjerao me da više radim. Gdje god sam radio, dolazio sam ujutro, a završavao navečer. Porodica je trpila. Ti si u jednom svom izolovanom svijetu. Mediji prave poteškoće jednom treneru i danas je ta komunikacija vrlo važna. Jedna riječ može da prouzrokuje nemire u klubu. Trener je danas jedna kompletna ličnost koja sve kontroliše u klubu, na terenu, oko kluba… To je jedan veliki posao, velika obaveza. U ovim godinama teško je to podnijeti”, kazao je Halilhodžić.

Osvrnuo se i na početak svoje karijere.

“Igrao sam u Jablanici na stadionu Turbine sa svojom rajom. Pokazao sam talenat, koji je bio zapažen. U Mostaru sam bio u Elektrotehničkoj školi i bilo je takmičenje među školama. Moja ekipa je često pobjeđivala, tako da se pročulo. Salem je jednom pričao sa mnom, on je bio u Veležu i rekao je da se interesuju za mene. Hrgić je došao iz omladinske škole, koji me pozvao da malo probam. Jedne nedjelje, bila je kiša, dobio sam patike, nije bilo krampona, na utakmici između dvije ekipe pokazao sam efikasnost i sutra su rekli dolaziš u Velež. Počeo sam trenirati bez vizije da budem profesionalni fudbaler. Želio sam biti inžinjer elektrotehnike. Postao sam standardan i igrao sam stalno. Poslije škole, dolazim u Jablanicu. Želio sam na Elektrotehnički fakultet u Sarajevo, pomagao sam bratu na kući jednog dana i došlo je auto pred kuću. Kaže, ideš sa nama na pripreme u Glamoč. Bio je moj brat Eno tu, on je nastavio raditi kuću, a ja sam otišao na pripreme. Nudili su mi profesionalni ugovor. Morao sam donijeti odluku. Profi ugovor ili fakultet. Odlučio sam na žalost roditelja, odlučio sam život posvetiti fudbal, školu sam stavio u drugi plan i vjerovatno nisam pogriješio”, smatra Vaha.

Prisjetio se i prve plate te rekacije oca…

“Kada sam dobio prvu platu u gotovini u Veležu, bivši direktor Kemal Šesić, koji je bio inteligentan, mangup… On je mladim igračima umjesto 100 u apoenima davao po pet. To je bila guta para. Zaprepastio sam koliko je to. Odnio sam pred svoje roditelje, kažem mu: Evo stari, to je za tebe. A on meni govori: Gdje si to ukrao? Kažem mu da je to moja plaća u Veležu, a on govori: tebe plaćaju da igraš fudbal? Koga ti lažeš? Nije mogao da vjeruje. Kaže vraćaj te pare… Kasnije je shvatio da je fudbal moj zanat”

“Mostar je mali grad da ne kažem provincija. Nije imalo političku ni ekonmsku moć da se bori sa Beogradom, Zagrebom ili Splitom, koji je imoa izvanrednu ekipu. U veležu su bile dvije generacije koje su morale da budu šampion Jugoslavije. 1974. smo imali isti broj bodova kao hajduk, ali hajduk je kupio jednu utakmicu. Protiv Beograda su kupili golmana zove se Borota. Hajduk je imao strhovito dobru ekipu, ali Velež je bio pencilin za njih. Pobijedili smo ih 3:0 u Splitu. Oni su na kraju zbog bolje gol-razlike postali prvaci. Druga generacija je bila Kajtaz, Tuce, Kodro… Ta generacija je imala kvalitet da bude šampion. Igraš u Tuzli, Velež je izgubio… Nisam bio u politici i toj sferi razmišljanja, ali vidio sam da postoji tu jedna zavjera većih. Kasnije sam vidio zašto Velež nije bio šampion. Sjećam se da su neki članovi uprave bili navijači Dinama, Hajduka ili Crvene zvezde… Oni su radili za Velež. Jednom u Beogradu, izgubimo od Crvene zvezde 1:0, sudija ne da nas pokrade, to je za robije, ja sam bio toliko ljut, a ja vidim našeg trenera koji se ljubi sa Draganom Džajićem. Inače, kad izgubimo on poludi, a ovdje se ljubi”, elaborira Vaha.

Otrkio je i kako je Džemal Bijedić utjecao da ostane u Veležu.

Jednom me poslije utakmice zove Džemal Bijedić. Govori: Dolazi mali ovamo. Priča se da želiš da ideš, ti ćeš ostati ovdje, ti si naš igrač. Dobit ćeš sve što ti treba. To je bio takav pritisak. Pod navodnicima, morao sam ostati, iako nisam ja ništa fermao… Na kraju sam odlučio ostati. Ponosan sam što sam ostao”

Poslije igračke karijere bio je i tehnički direktor u Veležu, a prisjeća se kako klub pred sami rat nije bio kao prije.

“Došlo je do situacije da su Velež htjeli da izbace. Mene su pozvali da budem tehnički direktor. Išao sam u Beograd, branili smo poziciju Veleža, gdje su Velež htjeli da prevare, izbace, da Sarajevo ostane, da Velež ispadne… Na kraju smo ipak uspjeli. Radio sam kao tehnički direktor godinu dana pred sam rat i vidio sam neke stvari koje mi se nisu dopale. Već se počelo polarizirati po nacionalnoj osnovi i vidio sam da od toga nema ništa. Počeli su sukobi i vidio sam da to više nije mjesto za mene. Velež više nije bio centar interesa”, objašnjava Vaha.

Progovorio je i o poslu trenera te sukobu sa igračima.

“Nema trenera na svijetu koji nema sukoba sa igračima, znači da nije dobar trener. Uvijek imaš 11 zadovoljnih igrača koji igraju i 15 nezadovoljnih koji ne igraju. To je uvijek potencijalni sukob. Sada je do tebe kako ćeš da regulišeš atmosferu, da svakom igraču daš malo kolača da bude zadovoljan. Postoje crvene linije, za mene je ekipa važnija od jednog igrača. Ako vidiš da taj jedan igrač narušava ambicije i stanje u klubu, odmah moraš da ga se riješiš….”

Na pitanje da je na glasu da nikada nije volio igrače sa ovih prostora, odgovara:

“Laž je da nisam volio naše igrače…. U Lille sam trebao da dovedem Elvira Bolića. Tamo je bio bolje plaćen. U PSG-u sam imao Boškovića, Ljuboju, Ibiševića… Jedna je rekao da ne igra zato što je Srbin, a ja sam ga doveo.

Ibiševića sam doveo. Eno brat mi je pokazao kasetu, imao je 18 godina, džaba je došao. Mene su napadali zbog toga. On je došao igrom slučaja, nije došao da igra, već da bude zamjena. On nije bio nivou Paulete. Ne možeš dovesti igrača sa 18 godina da odmah igra u PSG.”

otrkio je i kako je Yamala želio dovesti u Maroko.

“Bila su dvojica u Barceloni. Ez Abde koji je bio u Barceloni i Yamal, koji je imao 15 godina. Tu moraš obaviti razgovore sa roditeljima, menadžerima. I svi traže da budu plaćeni. Dok dođeš do djeteta… On ne odlučuje, roditelji, braća, rođaci… ”

Za kraj, prokomentarisao je i selektorsku poziciju BiH…

“Ima žaljenja zbog naroda. Osjetio sam šta je rat. Nije isto kada treniraš Japan i BiH. Prije su dolazili, razgovarali smo. Vidi se šta se dešava, nevjerovatne stvari, da ponovo može doći do rata, koji može biti pet puta gori nego što je bio. Nemam ja obavezu prema BiH. Ja sam se borio za ovu državu, dao puno toga. Opljačkan sam, protjeran iz Mostara. Niko me nije pitao… Ja sam se državi odužio. Svi su bili za mene da ja budem selektor, imao sam uslov da reprezentaicja igra u Mostaru, Sarajevu, Banjoj Luci… Kažu, to je nemoguće. Koga mi varamo, pravimo budalama”, dodaje Vaha.