Potresna priča o majci legendarnog Mirsada Hibića: Iz rata prvi put izašla da vidi sina; ”Majko, zašto plačete”
”Gdje vi putujete”, pitao je policajac negdje na graničnom prelazu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U Kamenskom se zaustavio autobus s putnicima iz BiH. Među njima Bosanka… Majka sa kćerkom…
”Imate li garantno pismo, kod koga idete?” pitali su granični policajci majku koja je krenula u posjetu sinu. Kojeg nijeg vidjela već drugu godinu.
”Idem sinu! U Splitu je on. Rekao mi je da vam tako kažem. Idem iz Zenice. Nisam ga vidjela dugo” kazala je.
A, sin je Mirsad Hibić, jugoslovenski mladi reprezentativac koji je početkom rata stigao u Hajduk kao jedan od najperspektivnijih igrača u ”onoj” državi.
Ratne su godine. Vrijeme sukoba i dojučerašnjih saveznika. Ipak, prometovalo se. Autobusi su svakodnevno vozili izbjeglice i one s garantnim pismom.
U jednom od prašnjavih autobusa bila je Zeničanka. Njen je sin dvije godine ranije došao u Split. Došao da igra nogomet. Rat je prekinuo karijeru, tada jednog od najperspektivnijih nogometaša u Bosni i Hercegovini.
Devedesetih, onih ratnih godina, sve što je iole vrijedilo u bosanskohercegovačkom nogometu spas su potražili u, do jučer bratskim republikama. Oni najbolji, s jačim menadžerima direktno su transferirani u Evropu.
Najveći broj bh.nogometaša, koji su bh.klubove napuštali bez ispisnica, brisovnica, samim tim i bez obeštećenja “certifikat” za nastavak karijere dobivali su preko Terazija, u tada još uvjek Fudbalskom savezu Jugoslavije. Bosancima, koji su željeli igrati u samostalnoj Hrvatskoj, papire je potpisivao i davao zeleno svjetlo Dominik Dinko Mršić, tada zvanično “djelatnik” Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine. Ustvari, Mršić je bio “šef administracije” ili isturenog odjeljenja NSBiH u Zagrebu. S njegovim, odnosno pečatom NSBiH pedesetak je vrsnih bh.nogometaša karijeru nastavilo u HNL.
Jasenko Sabitović, Samir Tabaković, Veldin Karić, Mario Stanić, Ismet Mulavdić, Fuad Šašivarević, Ekrem Bradarić, Admir Sušić, Fahrudin Šehić, Tomislav Piplica, Senad Brkić, Admir Hasančić, Almir Hodžić, Muhamed Konjić, Davor Černe, Ibrahim Duro, Kemo Elkaz.., još desetine drugih bh.nogometaša pojačali su hrvatske klubove. Nije bilo kluba u prvom i drugom rangu u kojem nije bilo igrača iz Bosne i Hercegovine.
“Nema udarca bez Bosanca” najčešći su bili naslovi u hrvatskim medijima nakon euro golova koje su potpisivali Mulavdić, Šašivarević, Halilović, Jurić, Popović, Duro…
Na graničnim prijelazima su provjere znale satima trajati. U to vrijeme nije bilo mobilnih telefona. Na riječ se nije moglo dalje, stoga se provjeravalo sve putnike. I one s “krštenicom”, a pogotovo s crvenom putovnicom, zemlje koje više nema.
“Kome idete, šta nosite, gdje živi, šta radi vaš…” najčešća su pitanja graničara.
“Sin mi je rekao da vam kažem da idemo kod njega. I da će neko doći po nas”, kazala je prije nego će ih granični policajac smjestiti u obližnji ugostiteljski objekat. Dok ne provjere…
“Sačekajte tu! Zvat ćemo vas” kazali su im. U kafani svi zure u televizor. Majku i malodobnu kćerku niko ne primjećuje. Gleda se utakmica. Hajduk igra. A u Dalmaciji sve stane kad igraju bili. Igra se prvenstvo HNL, Hajduk i Primorac. Rezultat je 0:0. Hajduk ima najbolju momčad u to vrijeme. Susjed iz Stobreča se napalio. Minute ih dijele od remija. Podvig za Primorac.
Među Hajdukovim navijačima u Stobreču
Bosanke, majka i kćerka ništa ne naručuju. I one gledaju finiš utakmice. S još većom pažnjom od strastvenih hajdukovaca.
I onda erupcija. Slavlje u kafani. Stobrečani nisu izdržali. Hajduk vodi. Gol u devedesetoj…Svi se vesele, naručuju ture, gazda kafane najsretniji. Svi nazdravljaju, kucaju, pivaju, a majka i kćerka plaču. Plač s osmjehom na suzama.
pita gazda kafane… i onda filmski “triler”. Sudbina. Božje davanje…
”Majko, zašto plačete”, pita vlasnik kafane.
“Plačem od sreće. Eno ga moj sin Mirsad. Moj Mirso je dao gol” jedva je uspjela majka Šaha od sreće odgovoriti.
Svi su sretni, a bilo je i onih koji nisu povjerovali u iskrenu majčinu suzu. Razumljivo, u to vrijeme svako je nastojao po svaku cijenu prijeći granicu, pobjeći od rata.
“Mirsad Hibić je moj sin. Moj Mirso je dao gol!” kazala je njegova majka. Tada je sva pažnja prisutnih usmjerena prema Mirsadovoj majci i sestri.
Hibić je bio junak utakmice. Strijelac pobjedonosnog gola. “Hiba” će zbog srčane igre brzo postati standardni, miljenik “Torcide”. Hajduk će s Hibićem u timu osvojiti naslov, Kup, igrati Kup šampiona čuvene utakmice s Anderlehtom, Ajaksom…
”Sudbina je čudo. Istina je! Ja sam dao gol u 90-toj, a majka plakala od sreće. Gazda kafane nije majci dao da ide dok ja ne dođem, da me upozna, da se pozdravimo” potvrdio je Hibić priču s graničnog prijelaza Kamensko…
Hibić povrijeđen nastupio protiv Albanije na njegovom Bilinom polju
Hibić je bio dugogodišnji kapetan reprezentacije Bosne i Hercegovine. Bio je strijelac prvog gola za “Ljiljane” na mediteranskim igrama 1993.godine u Francuskoj. Bosna i Hercegovina je igrala s Alžirom. Tri godine kasnije, u Zenici 1996.godine Hibić je debitirao za BiH u prijateljskoj utakmici s Albanijom (0:0). Došao je povrijeđen, nastupio simboličnih 5 minuta, tek da ozvaniči nastup za BiH, potom mjesto ustupio tadašnjem stoperu Samobora Admiru Sušiću.
U dva tri ciklusa Hibić je bio standardni reprezentativac i kapetan BiH, za koju su tada igrali vrhunski igrači, poput Elvira Bolića, Mehe Kodre, Elvir Baljića, Sergeja Barbareza, Muhameda Konjića, Vlatka Glavaša, Hasana Salihamidžića, Emira Spahića, Seje Halilovića…
Svaki put priznaje da mu je u Splitu bilo najljepše. Zapažen trag ostavio je igrajući u Sevilji i Atletiku M. U kojima je bio kapetan, gdje uživa status klupske legende.
Oprostio se u najboljim godinama. Kada je mogao ostvariti milionske ugovore, Hibić se oprostio.
U jednom od posljednjih intervjua koje je dao otkrio je zašto se povukao.
”Moja majka se puno žrtvovala za mene. Dok sam ja igrao po svijetu, ona se borila s bolešću. Jednostavno, odlučio sam da prestanem i vratim se kući. Da budem uz majku, sa svojima. Ne žalim, majka je najzaslužnija za sve što sam postigao” pričao je Hibić.
Bh. nogometaš od reprezentacije oprostio se 2004.na utakmici s Finskom. U svojoj Zenici. Kroz bh. reprezentaciju je prošlo puno igrača, ali karakternijeg nogometaša, kapetana i čovjeka Bosna i Hercegovina nije imala!
(S. S./Sportske.ba)
Post Comment