Mensur Mujdža: Sve dresove iz Brazila čuvam na zidu. Jedno zamjeram svojoj generaciji…

Neke fudbalere navijači pamte po golovima, neke po potezima za špice, a neke po tome što su uvijek bili tu kada je bilo najpotrebnije. Mensur Mujdža pripada ovoj posljednjoj, posebnoj kategoriji. Nije bio najglasniji, nije tražio reflektore, ali je godinama bio jedan od temelja reprezentacije Bosne i Hercegovine koja je ispisala historiju i ostvarila san generacija – plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu.

Danas više ne razmišlja o tome kako zaustaviti protivničko krilo ili stići izgubljenu loptu uz aut-liniju. Fudbal posmatra iz drugačijeg ugla, kroz prizmu trenera, analizirajući detalje koji su nekada bili dio njegove svakodnevice na terenu. U stručnom štabu Gorice strpljivo gradi novo poglavlje svoje karijere, svjestan da se i na klupi, kao nekada u igračkim danima, do uspjeha dolazi korak po korak.

Između uspomena na Brazil, trenerskih izazova u Hrvatskoj i priča koje su ga posljednjih mjeseci povezivale sa Željezničarom, tema za razgovor sa Mujdžom  za Reprezentacija.ba portal nije nedostajalo.

– Mensur Mujdža danas? Već sedam godina sam u Gorici. Krenuo sam od nule, od svih kategorija i stepenicu po stepenicu došao do prvog tima u kojem sam pomoćni trener nešto više od tri godine. Svakako dobro iskustvo, još ako se tome pridodaju edukacije u našem Centru, baš bih kroz mjesec dana trebao kompletirati i sve što se tiče Pro licence. Svakako da gledam ka tome da se u dogledno vrijeme osamostalim, ali neću da žurim. Gradim svoju karijeru polako, strpljivo, siguran sam da će prilika kad-tad doći, priča nam Mujdža.

Put ga je kroz karijeru vodio od Zagreba do Njemačke, od svlačionica ispunjenih mladim talentima do onih u kojima su sjedili vrhunski profesionalci i velika trenerska imena. Upravo zato bilo je zanimljivo čuti koga danas smatra najzaslužnijim za vlastiti razvoj i čije je metode, svjesno ili nesvjesno, ponio sa sobom u trenerski posao.

– Teško je reći ko je najzaslužniji za ono što sam postao, ko me najviše unaprijedio, ali nekako se najviše sjetim trenera iz mladosti. U Zagrebu mi je posebno u sjećanju ostao pokojni Stanko Bubanj, legenda njihova. Kasnije sam se susretao s mnogo dobrih imena kao što su Ćiro Blažević, Cico Kranjčar… Od svakoga sam mogao nešto pokupiti i sa ljudske i sa fudbalske strane, što će mi svakako značiti u budućnosti, a od trenera iz Njemačke posebno bih izdvojio Christiana Streicha koji se skoro i umirovio. I on je u svakom pogledu bio jedan vrhunski stručnjak. 

KONTAKTI SA ŽELJEZNIČAROM

Ime Mensura Mujdže posljednjih mjeseci spominjalo se i u kontekstu povratka u bh. fudbal. Prije nego što je izbor pao na Savu Miloševića, upravo je bivši reprezentativac figurirao kao jedno od rješenja za klupu Željezničara. Iako priča nije otišla daleko, dovoljno je odjeknula da privuče pažnju javnosti.

– Pratim koliko stignem i situaciju u našem fudbalu. Za tu priču sa Željezničarom ne mogu reći da je bila posve konkretna, nije bilo nije dubljih razgovora, ali zna se kakav je to klub i mislim da bi to svakom u jednom momentu bilo interesantno.

Dok gradi trenersku karijeru, reprezentacija Bosne i Hercegovine ostala je tema koju prati gotovo jednako pažljivo kao i u igračkim danima. Mnogo toga se promijenilo od vremena kada je i sam nosio državni dres, a posebno u posljednjih nekoliko godina

 – Nikome nije bilo jednostavno, a smjenjivala su se brojna imena do dolaska Barbareza. Imam dojam da je nekako previše trajala ta smjena generacija. Puno se igrača profiliralo kroz reprezentaciju, što nije ispravno, igrači se moraju nametati kroz klub i igre u prvenstvu u kojem igraju. Kod nas je bilo suprotno. U međuvremenu temelji su se dobro posložili. Zna se na temelju čega se gradi reprezentacija, na temelju čega se dolazi u nju. U Ligi nacija je rezultat bio u drugom planu protiv mnogo jačih reprezentacija, ali je napravljena grupa koja je, eto, otišla na Svjetsko prvenstvo. U svemu tome je bitna bila i podrška Saveza koji je stao iza selektora, igrača… I ekipa se svakom utakmicom dizala. Proći na onakav način baraž – to nije slučajno.

BILI SMO BOLJI NEGO ŠTO SMO MISLILI

Vremenska distanca često donese i drugačiji pogled na događaje koji su se tada činili savršenim. Zato smo ga pitali postoji li danas nešto što bi promijenio ili uradio drugačije na Mundijalu u Brazilu.

– Sada kada je prošlo više od deset godina, svako može razmisliti i vidjeti šta je to moglo bolje, iako se vrijeme vratiti ne može. Ako mene pitate, volio bih da smo bili više hrabriji, imali smo kvalitet veći nego što smo mislili da imamo, ali… Isto tako treba biti svjestan da je to nama bilo prvo veliko takmičenje u historiji. Faktički, tek nakon te prve utakmice sa Argentinom, kad smo probili led, bili smo rasterećeni i to se već osjetilo u sljedećim utakmicama. Anegdote? Ne sjećam se sad posebno nečega. Znam da sam sačuvao maltene sve dresove u kojima sam igrao, znači mi to puno, već su na zidu po kući. 

Tokom reprezentativne karijere sakupio je 37 nastupa i bio jedan od igrača čije se mjesto u ekipi rijetko dovodilo u pitanje. Kada se osvrne na godine provedene među Zmajevima, teško mu je izdvojiti samo jedan trenutak, ali neke utakmice i emocije ostaju trajno urezane.

– Huh, bilo je stvarno dobrih utakmica u tih šest-sedam godina koliko sam nosio dres reprezentacija, ali meni je posebno draga ona protiv Rumunije koju smo u Zenici dobili 2:1. Ne znam da sam ikad osjetio jaču atmosferu na tribinama nego tad. I sad se naježim. Ta mi je ostala u sjećanju kao jedna od najdražih, bila je dobra i ona sa Francuskom u Parizu, pa prva na Svjetskom prvenstvu sa Argentincima. Ma, ima toga… 

TREBAO SAM I RANIJE ZAIGRATI ZA BIH

U toj priči posebno mjesto zauzima Safet Sušić. Legendarni Pape bio je čovjek koji mu je pružio priliku u A reprezentaciji, a Mujdža ni danas ne krije koliko cijeni njegov doprinos najuspješnijem periodu bh. fudbala.

– Bilo je i ranije prilike da igram za BiH, konkretno za mladu reprezentaciju, ali imao sam jedno negativno iskustvo i ne bih se ovaj put vraćao na to. Mogu reći samo da je s moje strane postojala inicijativa da se promijeni to sportsko državljanstvo i da promijenim već tada dres. Stvari se nisu poklopile, nastavio sam igrati za Hrvatsku, ali, eto, kasnije se ponovo ukazala mogućnost kada je Safet Sušić došao za selektora. Rado sam prihvatio njegov poziv, reprezentacija je bila relativno dobro posložena, pogotovo poredeći s nekim ranijim vremenima. Osjetio sam da ima smisla cijela priča i naravno nisam zažalio.

Dodao je još…

– Razgovori s Papetom su od starta bili korektni i konkretni. Na njegovu igračku karijeru ne treba trošiti riječi, zna se šta predstavlja njegovo ime u svijetu, ali neosporan je i taj trenerski dio. Uostalom, do ovog sada plasmana, on je bio jedini čovjek koji je odveo našu reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo. Igrači su imali dobar odnos njim. Na prvu nije izgledao kao čovjek od velike priče, ali nikada nije bježao od toga da sjedne sa igračem, popriča i da svakako kaže šta očekuje od njega. Meni se lično nije bilo teško prilagoditi, jer su mahom tu bili igrači koji su kao i ja igrali u Njemačkoj, od Džeke, Ibiševića…, a još iz Zagreba poznavao sam Ibričića i Nadarevića. 

Za razliku od njega, kojem su povrede prerano zatvorile vrata profesionalnog fudbala, Edin Džeko i dalje traje.

– Fascinira me ta njegova dugovječnost. Ako stavimo na stranu te njegove fudbalske kvalitete, to je čovjek koji ima i veliku porodicu, ali on od samog početka pokazuje veliku strast prema reprezentaciji i vjerujem da će biti tu dokle god se bude bavio sa fudbalom. Nije to lako, vjerujte, traži to puno odricanja. Ja sam svoju karijeru bio primoran puno ranije završiti. Na silu, rekao bih, jer je bilo ostalo još malo baruta u tome svemu. Tokom karijere nisam nisam teških povreda, svaki put bih izostajao radi sitnica, ali hrskavica je u tome svemu trpjela i na nju se odrazilo. Nije bilo povratka dalje. Sve u svemu, zadovoljan sam s onim što sam uradio. 

Sergej Jakirović, čovjek s kojim Mujdžu veže dugogodišnje prijateljstvo još iz zagrebačkih dana, napravio je podvig plasmanom Hulla u Premier ligu. Prokomentarisao je za kraj i “Profin” uspjeh.

– Jesam li mogao predvidjeti ovo? Mislim da ni on sam nije o tome razmišljao toliko, kamoli ja. Mi se poznajemo još iz igračkih dana u Zagrebu. Svako ko je radio s njim će reći da je odličan trener, da zna svoj posao, i ovdje u Gorici ga se svi rado sjećaju. Kod njega mi je uvijek poseban bio odnos koji ima sa igračima i svima oko kluba. Uostalom, napravio je uspjeh gdje god je radio, a hvala Bogu poklopilo mu se sada i u Engleskoj i ostaje mu samo da uživa u tom svom uspjehu. Iako slavlje neće trajati dugo s obzirom na to da ga čeka još teži posao, Premier liga je Premier liga. Svakako mu želim puno uspjeha, poručio je Mujdža na kraju.