Ibrahimović o Bosni, ratu, roditeljima…: ”Otac je pričao s rođacima, jeo sam mlijeko, hljeb i špagete”

latan Ibrahimović, ikona svjetskog fudbala i jedan od najboljih igrača svih vremena, gostovao je u serijalu (Ne)uspjeh prvaka, gdje je u razgovoru sa Slavenom Bilićem otvorio vrata svoje intime. Posebnu težinu ovom intervjuu daje činjenica da je Ibrahimović prvi put govorio na maternjem jeziku – jeziku koji je razumljiv ljudima širom regiona.

U opuštenom, ali dubokom razgovoru, Zlatan se osvrnuo na život nakon završetka igračke karijere i na ulogu koju danas gradi u fudbalskom svijetu. Naglasio je da ne želi biti samo još jedno veliko ime koje se automatski prebacilo u trenerske vode.

„Želim biti drugačiji – ne samo u fudbalu, nego u svemu što radim. To što si bio vrhunski igrač ne znači da ćeš biti i vrhunski trener. Danas idem korak po korak. Kao igrač sam bio tvrdoglav, udarao glavom kroz zid samo da dođem do cilja“, iskreno je rekao Ibrahimović.

Govorio je i o djetinjstvu u Švedskoj, osjećaju nepripadanja i izazovima koji su oblikovali njegov karakter. Bez uljepšavanja je pričao o samouvjerenosti, pa i aroganciji koje su ga pratile od ranih dana, objašnjavajući da su one bile i štit i gorivo – način da se odbrani, ali i da uspije.

„Rođen sam u Švedskoj, u Rosengardu, predgrađu Malmea. Otac mi je musliman iz Bosne, majka Hrvatica iz Zadra. Radila je kao čistačica, otac kao domar, ali je i pjevao. Pravio mi je bolonjez za sedam dana – imao sam hljeb i mlijeko i bio sam sretan. Bio sam zahvalan na onome što sam imao. Za više – moraš se izboriti.“

Prisjetio se i svojih prvih odlazaka u grad, kada je kao šesnaestogodišnjak upisao srednju školu u Malmeu.

„Išao sam autobusom, ali kad nisam imao novca, krao sam bicikl da bih stigao do škole“, rekao je bez zadrške.

Posebno emotivno govorio je o ocu, čovjeku čiji autoritet nikada nije bio upitan.

„Bio je pravedan. Nikad me nije udario, ali me je znao pogledati – i to je bilo dovoljno. Griješio sam mnogo, a on je vikao. Bio je glava porodice. Naučio me disciplini. Ako kaže da u devet moram biti kući – bio sam kući. Nisam ga se bojao, ali sam znao da će biti problema ako ne poštujem pravila.“

Rat se nije mnogo odrazio na njegovo odrastanje, ali je izdvojio da su bile dvije situacije iz rata koje pamti.

“U tom Rosenborgu bili smo svi zajedno, za nas smo svi bili isti, Bosanci, Hrvati, Srbi, Albanci… Nije bilo bitno odakle si, imali smo respekt između sebe. Onda je počeo rat. Nismo mi u tim godinama čitali novine, nisam ni imao telefon. Televizor sam imao, ali nisam gledao vijesti”, kaže Ibrahimović i objašnjava svoja sjenjaća na rat u Bosni i Hercegovini:

“Ono što sam osjetio, jeste da mi je otac uvijek bio na telefonu. Skontao sam da je pričao sa porodicom u Bosni, kako bi im pomagao. Dođem kod mame, kod mame sam inače išao više da jedem. Živjeli su blizu, pet minuta, radi nas djece. Jedan dan dođem kući kod mame, a svi u crnom. Što ste svi u crnom, pitao sam ih. Idi napolje, igraj nogomet. Nisu htjeli da mi kažu. Baka mi je umrla u ratu. Učili su me da budem mali klinac i da idem i uživam, da igram nogomet, nisu željeli da mi pričaju ništa o tome”, objasnio je.

Ibrahimović je otkrio i drugu situaciju u kojoj je osjetio da rat traje na našim prostorima. Kaže da je osjetio drugačiji mentalitet izbjeglica koje su stigle s naših prostora.

“Otac me je tjerao da igram nogomet. Ostavili su me napolju da ne osjetim to što se dešava. Druga stvar, došle su izbjeglice u Švedsku, ali oni su drugačijeg mentaliteta. Ja sam Bosanac, ti si Srbin, tako su razmišljali. Kada su došli oni u taj geto u Rosenborg, bio je to drugi mentalitet. U mojoj glavi je bilo drugačije – to je Jugoslavija. Ja sam imao sve prijatelje i nismo gledali ko je ko, ali oni su bili puno drugačiji. Mi smo se tukli s njima. Oni nisu prihvatali da to bude tako izmiješano. Za mene je bilo drugačije”, kazao je Zlatan.

Ibrahimović je govorio i o treninzima taekwondoa, inspiraciji koju je nalazio u rođaku bokseru, ali i u legendama poput Muhameda Alija, Brucea Leeja i Jackie Chana – što je kasnije uticalo i na njegov prepoznatljiv stil na terenu.

Na kraju, na svoj prepoznatljiv način, brutalno iskreno, ispričao je anegdotu koja savršeno opisuje njegov mentalitet:

„Ako danas trčimo deset kilometara – ja ću ih istrčati. Ako varam, ne varam tebe, nego sebe. Kada sam povrijedio koljeno, trčao sam na traci – šest puta po dvije minute. Trebalo mi je u WC. Nisam otišao. Trčao sam i… obavio to u hodu. To sam ja.“