Aleksandar je 1992. izabrao BiH: “Otac sve do pred smrt nije sa mnom progovorio zbog toga, ja sam Bosančeros”

Aleksandar Đurić, 54-godišnji Dobojlija, u nejverovatnim je okolnostima nastupao na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. pod zastavom Bosne i Hercegovine.
Zbog toga ga je otac trajno zamrzio pa s njim do smrti nije progovorio ni riječi.
Đurića je fudbale preko Mađarske odveo u Australiju, a onda i Singapur gdje je živa legenda. Postigao je 327 golova i bio statistički najbolji napadač na svijetu. Za Geylang United je u 126 utakmica dao 97 golova, za Singapore Armed Forces pogodio ne 129 puta u 150 utakmica…
Danas pokraj njegovog imena stoji zastava Singapura, iako je rođen u Doboju. Na pitanje novinara Tportala šta je on zapravo, odgovorio je:
Pravi Bosančeros
– Srbin sam, ali sam Bosanac. Pravi Bosančeros, kako se kaže, i Singapurac. Bio sam Jugoslaven, onda se ta zemlja raspala pa sam bio izbjeglica jer te zemlje više nije bilo. Bosna je uvijek bila moja i bit će moja. Ali gledaj, meni roditelji nikad nisu govorili šta sam ja. Bio sam iz malog srpskog sela, do nas je bilo muslimansko selo, i nikad nije bilo nikakvih problema. Moja dva najbolja prijatelja su muslimani, Damir i Samir, dandanas smo dobri.Zaboravite na fudbal jer Đurić je u Barceloni predstavljao BiH u sasvim drugom sportu. I to kao izbjeglica iz Mađarske, jer je prethodno 1991. pobjegao u tu zemlju nakon što je napustio JNA. Kaže da je zbog toga bio i uhapšen, ali je dozvolu za jednodnevni put kući iskoristio da pobjegne.
Zanimao me samo sport
– Bosna i Hercegovina bila je nova država i dobila je pravo nastupa na Olimpijskim igrama. No budući da je bila stara tek nekoliko mjeseci, nije mogla dati svoje sportiste u kvalifikacije pa joj je rečeno da može poslati deset njih u individualnim sportovima. I kaže meni prijatelj da je do lokalnog radioamatera došla vijest da me traži Olimpijski odbor BiH.