Ray Allen smatra da je oslanjanje na šut za tri poena potisnulo važne dijelove košarke, od poludistance do igre leđima prema košu. Dvostruki NBA prvak i član Kuće slavnih u razgovoru o promjenama u igri posebno je izdvojio položaj visokih igrača, ali i sve manje prostora koji treneri imaju za razvoj košarkaša.

„Zapravo nema strategije jer prvo šutiraju trice, zatim šutiraju trice i treće, opet šutiraju trice“, rekao je Allen. Prema njegovim riječima, takav pristup doveo je do gubitka igre s poludistance, dok se od trenera sve češće može čuti da ne žele takve šuteve. „Izgubili smo igrače koji igraju leđima prema košu. Visoki igrači više nemaju ni mjesto u igri i to je za mene tragedija“, poručio je.

Razgovor je otvoren pitanjem da li današnja košarka predstavlja prirodnu evoluciju ili su igrači, sve češćim odlukama da šutiraju trice, izgubili dio onoga što je igru činilo umijećem. Allen je odgovor potražio u načinu na koji se nekada gradio timski napad: kretanjem bez lopte, postavljanjem blokova, utrčavanjima iza leđa odbrane i nizovima od četiri ili pet dodavanja.

Kao primjer naveo je Princeton, čiji je napad kroz stalno kretanje donosio polaganja nakon utrčavanja. Naglasio je da su igrači morali odlučno ulaziti u kretnje i postavljati blokove, bez prečica, kako bi cijeli sistem funkcionirao.

„Nije riječ o jednom velikom igraču, nego o tome da svih pet igrača obavi svoj posao“, objasnio je Allen. Takvu je košarku uporedio s američkim fudbalom, u kojem igrač ponekad mora blokirati, a hvatač kretanjem uvjeriti protivnika da će dobiti loptu ili otvoriti prostor saigraču koji je nosi.

Isti princip, smatra, vrijedi i na košarkaškom terenu. Igrač nekada mora napraviti snažno utrčavanje iako zna da neće dobiti loptu, jer upravo tom kretnjom može poremetiti odbranu i omogućiti da akcija uspije.

Allen dio odgovornosti za promjenu napadačkih navika pripisuje rastućem utjecaju analitičara u klubovima. Zamjera im što uprave uvjeravaju da ekipe trebaju više šutirati za tri nego za dva poena, ističući da takve preporuke daju i ljudi koji nisu igrali košarku.

„Imamo ljude koji rade u košarkaškim uredima, analitičare koji govore zašto trebamo šutirati više trica nego dvojki. Uvjerili su upravu i sve ostale da tako treba igrati“, rekao je Allen, koji je u NBA karijeri pogodio 2.973 trice i kojeg Basketball Network u dostavljenom tekstu navodi kao trećeg na vječnoj listi.

Revolucija šuta za tri poena, koju su predvodili Golden State Warriorsi sa Stephenom Curryjem, podstakla je brojne ekipe da prihvate sličan model. Allen je podsjetio da su Golden State i Boston pobjeđivali uz veliki broj trica, ali je istovremeno naglasio da je takvo oslanjanje na vanjski šut donosilo i poraze.

Kao primjer drugačije ravnoteže izdvojio je Oklahoma City i Indianu. Obje ekipe, objasnio je, imale su šutere za tri poena potrebne za postavljanje napada, ali su protivnicima pravile velike probleme i kroz pick and roll te igru s poludistance. Prisjetio se da je pri ulasku u ligu mogao mnogo naučiti od izuzetnih igrača upravo u tim segmentima, koje smatra dijelom izgubljenog košarkaškog umijeća.

Basketball Network u svom tekstu također ukazuje na povratak poludistance, posebno tokom sezone 2025/26, navodeći Oklahoma City i San Antonio kao primjere uspješnih ekipa koje su se oslanjale i na taj dio napada.

Allenu posebno nedostaje igra u kojoj visoki košarkaši primaju loptu blizu koša, a potom poentiraju ili kvalitetnim dodavanjem stvaraju priliku saigraču. Podsjetio je i na važnost saradnje dvojice igrača te sposobnosti da se iz igre leđima prema košu donese prava odluka.

Govoreći o raspravi o najboljem krilnom centru svih vremena, izdvojio je Tima Duncana kao izbor mnogih ljubitelja košarke. „Uz način na koji se sada igra, više nećemo vidjeti još jednog Tima Duncana“, ocijenio je, smatrajući da treneri visokim igračima sve rjeđe omogućavaju takvu ulogu i igru u kojoj lopta ide pod koš, a zatim se vraća na vanjske pozicije.

Allen je naglasio da je i sam volio šutirati trice, ali i prodirati prema košu, igrati pick and roll te napadati leđima. Vjeruje da bi se dio takve košarke mogao vratiti kada se pojave visoki igrači toliko kvalitetni da će ekipe morati prilagoditi igru njihovim sposobnostima.

U dostavljenom tekstu Basketball Networka pritom se ukazuje i na promjenu same uloge visokog igrača. Victor Wembanyama, Nikola Jokić, Karl-Anthony Towns, Joel Embiid i Anthony Davis navedeni su kao primjeri košarkaša čije mogućnosti obuhvataju igru u reketu, šut za tri poena i kreiranje napada. Giannis Antetokounmpo izdvojen je zbog sposobnosti da poentiranjem iz unutrašnjih pozicija održava taj dio igre.

Takvo proširenje uloge visokih igrača u tekstu je predstavljeno kao promjena njihove definicije, uz mogućnost da neki budući generacijski talent ponovo podstakne ekipe da veći značaj daju snažnoj igri pod košem.

Allen je problem razvoja igrača povezao s nesigurnošću trenerskog posla. Prema njegovom mišljenju, od trenera se traže trenutne pobjede, zbog čega gotovo da nemaju vremena za dugoročan rad s košarkašima.

Naveo je primjer Mikea Budenholzera, koji je dobio otkaz iako je Milwaukeeju donio prvu titulu još od sedamdesetih godina. Spomenuo je i Montyja Williamsa, koji je Phoenix odveo do finala, a potom ostao bez posla. Williams je zatim u Detroitu, kako je Allen naveo, dobio najveći trenerski ugovor u historiji lige, ali je i tamo otpušten.

U takvom okruženju, smatra Allen, i kraći zastoj može dovesti do smjene. Klubovi, uz velika finansijska ulaganja, očekuju pobjede odmah, pa se treneri često smjenjuju i ponovo zapošljavaju u drugim sredinama, bez dovoljno strpljenja za razvoj ekipe.

Sličan obrazac vidi i u univerzitetskoj košarci. Treneri sve rjeđe biraju mlade igrače kojima treba vrijeme, a sve češće traže one koji već imaju dvije ili tri godine iskustva na tom nivou i mogu odmah voditi pick and roll, postizati poene i pomoći ekipi da pobjeđuje. Allen takav pristup, kao i odlaske trenera i igrača, smatra posljedicom sistema u kojem izostanak brzog rezultata ugrožava posao.