Sve je počelo 21. decembra 1991. godine, kada je tada 20-godišnji Barbarez napustio rodni Mostar kako bi božićne i novogodišnje praznike proveo kod amidže Mustafe u Hannoveru.

Ponio je samo torbu s nekoliko komada odjeće i avionsku kartu. Nije imao vizu, a planirao je da se nakon dvije sedmice vrati kući.

Međutim, njegov otac Ljubo već je imao drugačiji plan.

Barbarez se prisjetio da ga je otac, zajedno s tadašnjom djevojkom, a današnjom suprugom Anom, odvezao starim Golfom 1 iz Mostara na sarajevski aerodrom.

Atmosfera tokom vožnje bila je neobično napeta.

Otac je malo govorio, a Sergej je osjećao da nešto nije uredu, ali nije postavljao pitanja.

U tom trenutku već je bio odslužio vojni rok i potpisao prvi ugovor s Veležom. Vjerovao je da će se uskoro vratiti svakodnevnom životu u Mostaru.

Tek kasnije je saznao da je njegov odlazak bio dio plana koji je otac pripremio kako bi ga zaštitio od rata koji se približavao.

Posebno potresan dio autobiografije odnosi se na dva dana koja je Barbarez proveo čekajući let na sarajevskom aerodromu.

„Kada se mislima vratim na taj dan koji mi je promijenio život, ponovo osjećam užurbanost aerodroma, uznemirene ljude koji su željeli napustiti našu domovinu. Posebno majke s djecom, koje sa sobom nisu imale mnogo više stvari nego ja“, napisao je Barbarez.

Prizori koje je tada vidio ostali su mu duboko urezani u sjećanje.

„Iz njihovih očiju izbijao je strah, a iz grla beba dopirali su krici koji su prodirali u mene poput sirena. To su krici koji su mi i danas u glavi.“

U knjizi se osvrnuo i na razmjere tragedije koja je uslijedila.

„U balkanskom ratu bilo je gotovo 100.000 mrtvih, a dva miliona ljudi napustilo je svoju zemlju. Bio sam jedan od njih. Samo što to u tom trenutku još nisam znao.“

Barbarez priznaje da tada nije u potpunosti razumio političke i vojne događaje koji su potresali Jugoslaviju.

Odrastao je u porodici različitih vjerskih i nacionalnih korijena. Njegova majka imala je hrvatsko i muslimansko porijeklo, dok je otac bio pravoslavni Srbin.

Kako je istakao, takve razlike unutar njihove porodice nikada nisu predstavljale problem.

Barbarez je uspio uhvatiti jedan od posljednjih redovnih letova tadašnje jugoslavenske aviokompanije JAT iz Sarajeva.

Zanimljivo je da je avion sletio upravo u Hamburg, grad koji će kasnije postati njegov dom.

Odatle je nastavio prema Hannoveru, gdje je njegov amidža Mustafa sa suprugom Dunjom živio još od 1970. godine.

A onda je 4. januara 1992. godine uslijedio trenutak koji je potpuno promijenio njegov život.

Amidža ga je poveo u šetnju kroz poznati hannoverski park Eilenriede.

Put ih je odveo do trening-centra Hannovera 96.

Ono što Sergej nije znao jeste da je njegov amidža već dogovorio probni trening.

Trener je tada bio Frank Pagelsdorf, stručnjak s kojim će Barbarez kasnije sarađivati i u drugim njemačkim klubovima.

Mladi Mostarac prvi put je igrao na umjetnoj travi, ali je ostavio dovoljno snažan utisak da mu bude ponuđena prilika za ostanak.

Nakon uspješnog probnog treninga Barbarez je i dalje vjerovao da će se vratiti u Mostar.

Međutim, amidža mu je objasnio da mora ostati u Njemačkoj i da je sve već dogovoreno s njegovim ocem.

Ubrzo je, u amidžinom stanu u hannoverskom naselju Vinnhorst, uslijedio telefonski poziv koji je razjasnio cijelu situaciju.

Otac Ljubo saopćio mu je da će rat zahvatiti i Mostar te da se ne smije vraćati kući.

Prema ranijem Barbarezovom svjedočenju, otac se plašio da bi njegov sin u slučaju povratka mogao ponovo biti mobilisan.

Tako se planirani dvosedmični odmor pretvorio u višegodišnji ostanak u Njemačkoj.

Barbarez je kasnije otkrio i da prije tog putovanja nikada nije bio odvojen od kuće duže od sedam dana.

Njegova djevojka Ana naknadno mu se pridružila u Hannoveru. U početku su živjeli kod amidže, a kasnije su se preselili u vlastiti stan u Goethestraße.

Barbarez je fudbalski put u Njemačkoj započeo u amaterskom timu Hannovera 96, a potom je izborio mjesto i u profesionalnoj ekipi.

Nakon približno godinu i po napustio je klub i prešao u Union Berlin.

Uslijedili su angažmani u Hansi Rostock, Borussiji Dortmund, Hamburger SV-u i Bayer Leverkusenu.

Tokom karijere izrastao je u jednog od najprepoznatljivijih fudbalera Bundeslige, a 2001. godine podijelio je titulu najboljeg strijelca njemačkog prvenstva.

Danas, više od tri decenije nakon odlaska iz Mostara, Barbarez je selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Iako je najveći dio profesionalnog života proveo u Njemačkoj, veza s Hannoverom, gradom u kojem je započeo njegov novi život, nikada nije prekinuta.

Prema vlastitim riječima, otprilike svaka tri mjeseca dolazi u Hannover kako bi posjetio porodicu i proveo vrijeme s najbližima.

Grad u koji je stigao na samo dvije sedmice tako je postao mjesto koje je zauvijek promijenilo njegovu životnu priču.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare