Košarkaši Bosne sinoć su ispisali jednu od najljepših priča bosanskohercegovačke košarke poslije rata, savladavši turski Bahcesehir, jednog od favorita za osvajanje Eurocupa, rezultatom 86:77.

Bosna je bila od početka bolji tim, borbeniji, željniji pobjede, a njena energija bila je evidentna i treneru gostiju Saši Đorđeviću, koji je nakon meča poručio da je Bosna trijumf zaslužila upravo svojom energijom, kojoj njegov tim nije bio u stanju da parira.

Ipak, u lijepoj slici borbene Bosne, onakve Bosne kakvu su čelnici kluba skupa sa trenerom Darijom Gjergjom najavili prilikom njegovog predstavljanja ovog ljeta, poluprazna Zetra nije priličila onome što je ekipa prezentovala na terenu. A Zetra je gotovo po pravilu poprilično prazna na utakmicama Bosne, osim u izuzetnim situacijama, što duel sa Bahcesehirom za sarajevsku publiku nije bio.

Najlakše bi zapravo bilo osuditi Sarajlije što ih nema dovoljno na utakmicama Bosne ove sezone, i što ih nije bilo prošle sezone, kada je klub bilježio rezultate koji su rame uz rame sa najboljima u posljednjih 30 godina. Pogotovo uzme li se u usporedbu kakvu je Bosna publiku imala nekada, i kakva je ona sada. No, nije pošteno navijačima i ljubiteljima košarke isporučivati teret skoro 20 loših godina, i lažnih nadanja, koje Bosna ima iza sebe, jer u konačnici, ako klub želi imati publiku, i želi imati podršku, najteži put da to dobije jeste kroz neki vid pasivno-agresivne kritike sarajevskoj košarkaškoj publici što je nema na utakmicama.

Ovo nije stanje koje je nastalo preko noći i koje se može riješiti preko noći, a Bosna jeste izrasla na jako visok rezultatski nivo, gotovo preko noći. Rasla je puno brže nego je rasla njena publika, a njenoj publici treba puno više vremena da još jednom povjeruje u priču o Bosni, na način na koji je vjerovala u prvoj deceniji ovog milenija. Jer između ove i one Bosne stoji skoro 20 godina i mnogo ponovljenih lažnih obećanja, koja su s vremenom dovela do toga da se Bosni ne vjeruje, i da se nakon svakog uspjeha očekuje njena skora i nepobitna implozija. I to je trauma koju sarajevska publika još uvijek nosi sa sobom.

Neće takav PTSP-ovski teret publike biti riješen brzo, a možda neće nikad ni biti riješen. No, jedna stvar je jasna, ako Bosna zaista može vratiti publiku, onda će je vratiti nastupima poput onog protiv Bahcesehira. Svjestan je toga i trener Dario Gjergja, koji je nakon utakmice istakao da je ponosan na svoju ekipu zbog njene borbenosti. Gjergja je kazao da će biti sretan svaki put kad Bosna borbenošću bude na nivou sinoćnjeg meča, što je pobjeda veća od same rezultatske.

Tek kada Bosna dokaže da je više od skupine preplaćenih stranaca, i da su i Gjergja i uprava kluba bili u pravu kada su ljetos rekli da će tražiti i naći karakterne igrače, koji će Bosni dati drugačije lice, i publika će početi da se vraća. Utakmice u kojima to ekipa pokaže, poput sinoćnje, nakon kojih igrači istaknu da su ponosni što su se iskazali kao pravi tim i ginuli jedni za druge, potvrđuju tezu o karakteru ekipe. A karakter stvara emociju koja navijače može vezati za klub i dovesti na tribine.

Iz Bosne je puno puta došla najava da je to to, da se konačno okrenula nova stranica i da je klub krenuo naprijed. I nijednom nije bilo tako. Stoga se ne treba publici spočitavati što je nema, nego se treba nastaviti graditi na temeljima na kojima se počelo. Ako to publika zaista ne prepozna na duže staze, onda se može govoriti o Sarajevu kao gradu koji više ne živi košarku.

Da li je grad koji je stvorio košarkaškog prvaka Evrope odjednom "zamrzio" košarku, ili je grad malo sit od razočarenja i treba vratiti njegovo povjerenje? Samo jedan od ovih odgovora je tačan, a s vremenom ćemo naučiti koji. No, jasno je koji zvuči logičnije i vjerovatnije.