– Momci koji su igrali manje odradili su turnir u Bijeljini. Mi smo ostali ovdje, teško se radilo. Malo čudan format, prvi put se susrećemo sa ovolikom pauzom. Radimo jako i teško, istakao je Karačić.

Želio je biti rukometaš, no braća Igor i Ivan odgovorila su ga od te ideje.

– Rukomet mi je bila prvenstvena ljubav, kao i čitavoj obitelji, no braća mi nisu dala u taj sport. Braća su starija i znali su šta su prošli. Odlučio sam se za nogomet. Igor i Ivan su mi bili podrška dok nisam stasao, prošli su kroz mnogo toga, pobjede i poraze, posebno Igor koji je osvajao Ligu prvaka i medalje sa Hrvatskom, ali je i gubio finala. I dan danas znamo popričati, zna i da me spušta i da me diže. I Ivan je pun iskustva, 41 godina, još igra u oba smjera u rukometu. To nije lagano, trebaš biti mašina, ispričao je golman Zrinjskog.

Teško je biti čuvar mreže u ekipi kao što je Zrinjski, a teško mu je pala greška protiv BSK-a.

– Konstantno ponavljam da je jako teško biti golman. Kada momci igraju dobro, kao što mi igramo 90% vremena, ti imaš jedan ili dva dodira. Obično me ne diraju greške, ali ta protiv BSK-a me dodirnula. Umjesto u ruku, dodirnula me u koljeno. Gledao sam od stative, prostora je bilo ovoliko. Kad hoće, hoće. Ti se moraš na terenu izboriti sa tim. To dobijaš sa iskustvom. Najgore je pasti nakon tog pogotka. Ostaje ti ostatak utakmica, moraš biti iza svoje ekipe.

Otkrio je i svoje probleme sa grlom.

– Problemi sa grlom su prošlost. Tragedija od prošle godine. Grlo mi je mozak popilo. Ti krajnici su mi više ušli u psihu. Ko ih je operirao, zna o čemu govorim. Zaspeš normalan, probudiš se sa 40 temperaturom i oteknutim grlom, a to se desilo prije Rapida. Budim se ujutro, temperatura 40. Ma, rekoh: Da ću umrijeti, branim, ispričao je golman Plemića.